Pogled na pontu kod svjetionika na lokaciji „Tre sorele“ na Prčanju, gdje mala djevojčica sa ribarskim štapom u rukama uporno zamahuje udicom pored svog oca, ribolovca, privlači pažnju prolaznika i budi u njima neku nježnost i osmijeh. Mještanin Blažo Krivokapić (38) već je naučio „ribarskim fintama“ svoju petogodišnju ćerku Miju, sa kojom svakodnevno, kada to vremenski uslovi dozvoljavaju, rekreativno peca štapom sa obale. Mia ima privilegiju da boravi na čistom vazduhu, da vrijeme provodi uz oca i raduje se njegovom ulovu, koji bude ovekovječen i fotografijom, kao što je i ova sa palamidom, ulovljenom nedavno na istom mjestu. I starija ćerka Anđela (12 godina) bi bila sa njima, i ona voli ovu ovu vrstu ribolova, ali ona sada uči, pa ne može. Blažova supruga Maja je medicinska sestra i preokupirana je obavezama u bolnici, ali zato Blažo i Mia uživaju na obali i još više kada kući donesu ulov, pa se onda svi zajedno druže za trpezom.

Ribolov je, kaže Blažo, hobi koji je konstanta u njegovom životu, što god se dešavalo, obala ga čeka. Njegovi roditelji su na Prčanju oformili porodicu, Blažo je ovdje rođen i prirodno, od malena je zavolio ribolov na moru, baš kao i njegove ćerke sada. U porodici nije bilo ribolovaca, te je učio sam, gledajući druge, ali nije ribao tradicionalnim alatima, mrežom, parangalima ili iz barke, već je krenuo sa štapom. Kao mali je, kaže, sa obale pecao ribu na hljeb, a sad je prešao na drugu vrstu ribolova.

–Ribam štapom sa obale mamcem zvanim „džig“, popularna „varalica“, imam ih nekoliko koje koristim za lov na plavu ribu – palamida, lica, hama, koji brancin i tako, što naleti. Najčešće ribam od Veriga do Kotora, praktikujem samo ovu tehniku „varaličarenja“ i do sada sam najviše ulovio palamida, obično od dva do četiri ipo kilograma. Ja sam možda jedan od rijetkih, koji je u ovom predjelu od početka ribao štapom sa obale, mnogi mještani su bili sumnjičavi i odvraćali su me od ove tehnike, ali bio sam uporan s tim i to daje rezultate, kaže Blažo i dodaje da je pribor kupovao postepeno, najprije štapove, pa set varalica - to je neka srednja vrijednost za hobiste.

–Odmaram mozak, opuštam se, najveći gušt mi je druženje s prirodom. Trenutno sam bez posla, zatvorili su granice, a ja sam vozač autobusa u međunarodnom prevozu „Jadranekspres“ na relaciji Kotor – Beograd. Linija je ukinuta, a nismo još nastavili, devet mjeseci smo bez posla, pa onda imam malo više vremena za ribolov, objašnjava Blažo. Smatra da danas svi rade nešto iz interesa, da nema onog nekadašnjeg druženja uz neki hobi, kao ribolov, ali je pandemija učinila da se ljudi vrate prirodi i da jedni druge posmatraju sa više empatije.

–Mladi su se poprilično zainteresovali za boravak u prirodi i druženje pored obale, čak su i neki stariji počeli da se bave rekreativno ribolovom, što nisu nikad. Sad vidim da ima dosta mladih pecaroša koji koriste udicu, to je humanije nego mreže, a nedajbože dinamit. Malu ribu uvijek vratim u more, sve što može da se spasi, što nije u dozvoljenim gabaritima – brancin, palamidu ispod neke kilaže, ja vratim, kaže Krivokapić i ističe da su dobrobiti rekreativnog ribolova višestruke.

M.D. Popović

---

Ribanje uz „zlatni sat”
–Bude lijepa porodična večera, zadovoljan sam što mojim najbližima mogu da to da priuštim, ćerke i supruga više vole ribu, ja manje, ali nađemo se za trpezom u lijepom raspoloženju. Osim ulova koji koristimo za hranu, tu je i rekreacija, mir koji samo boravak kraj vode može da pruži kroz prelijepe trenutke kada more u Kotorskom zalivu poprimi zlatnu boju na zalasku sunca. Boravak u prirodi je nešto najljepše. Za takve trenutke treba svakodnevno da izdvojimo vremena, kada smo u miru sami sa sobom, sve drugo ćemo stići da završimo, poručuje Krivokapić.